Opis knjige
Ovo je prvi i jedini “Tajkun”, sve ostalo su kopije. Ovaj roman je objavljen 2018. godine, nakon čega su ga mnogi čitali i koristili. Ovaj roman je postavio standard mnogima koji su došli nakon njega.
Radnja romana stavljena u kalup napetog ,,krimića“ nudi fabulu dostojnu najboljih svjetskih romana ovog žanra. Ipak, „Tajkun“ iskače iz žanra i pretvara se u nešto drugo, blisko socijalnom romanu. U svemu klasična priča, zaplet, tok istrage i pozadina krimogenog okruženja ali ipak tu se na svakom koraku i svakom dijalogu prepoznaje naše okruženje, naši dijalozi, naši ljudi i naša stvarnost. Radnja romana je smještena negdje u BiH, u vrtlogu dešavanja jedva se i krajnje namjerno stidljivo pominje Sarajevo u jednom trenutku romana, kao jedini realni toponim, sva ostala mjesta su skrivena sa namjerom, jer ovo što “Tajkun” govori, opisuje i donosi može da se desi u bilo kojem gradu ili državi nastalom raspadom jedne velike i nekada prosperitetne države. A njeni nasljednici su slični ili isti, prolaze kroz isti proces nesretne konstrukcije post ratne traume-privatizacije-tranzicije u srećnu budućnost obilježenu globalizmom i vedre blještave sutrašnjosti… za neke, odabrane…
Kada su pitali Umberta Eka kako i zašto je on “il professore” napisao roman “Ime ruže” koji je u osnovi žanrovski, on im je kao stari namćor kratko odgovorio: “Da vam pokažem kako se to radi!”
– Beletristika
– Naslovna strana: Srđan Ivanković
– Narator: Vesna Konja
Dolarska žaoka, je provokativan roman koji na uzbudljiv i napet način prikazuje svjetska dešavanja od 1987. do 2008. godine kroz ekonomske krize koje u stvari, ako je autor u pravu kreiraju one druge krize, ratove i svjetske lomove. Sve ovo se dešava tako lako i gotovo kao nova normalnost. Ovaj roman traži uzroke i korijene u događajima koji su mimo svih demokratskih i uređenih normi postavili temelje budućih dešavanja, a čije posljedice su i te kako vidljive i danas.
Da li smo tada prekršili norme lijepog i uljudnog ponašanja, ili smo jednostavno takvi oduvijek? Dolarska žaoka, jeste roman, novela, beletristika, ali ova žaoka jeste i bolno otrežnjenje, ukoliko je autor u pravu, o svim događanjima kojima smo nažalost i mi svjedočili. Gete kaže u Faustu: “Deo sam sile koja vazda želi da čini zlo a uvek dobro sazda.” A Žaoka se pita obrnuto: “Da li mi to oko nas imamo sile dobra koje vazda sazdaju zlo?” Takođe, Žaoka postavlja pitanje: Do koje granice smo kao ljudi spremni ići na račun opšteg dobra i zla?
Ono što svakako jeste prvo pitanje koje će svaki čitalac-slušalac postaviti jeste, otkuda i kako da neko ko se zove Predrag Bojinović može i smije da nas vodi na put od Vašingtona do Njujorka, putem Londona, a potom i Moskve, ponovo u Vašington. Otkuda i kako da se autor ne zove Džejms ili Smit? Kako se usuđuje pričati o njima? Odgovori na ova pitanja se dobrim dijelom otkrivaju čitanjem-slušanjem, a jedan od njih je, zato što može, želi i hoće, zato što ima šta da kaže… a na samome kraju stoji i upozoravajuće otkrovenje…
